Da li je ipak IT bitan? (Does IT matter?)
Otkako je prije desetak godina Nicholas Carr objavio poznati članak („IT Doesn’t Matter“ a poslije i knjigu „Does IT Matter?“), čini se da uloga IT-a u poslovanju polako poprima drukčiji oblik. Naravno, ne (samo) zbog članka i bujice kontroverzi koje je proizveo (a i mnoge stvari površnim čitalačkim banaliziranjem potaknuo), nego i zbog sazrijevanja poslovnih modela modernog poslovanja na prijelazu u 21. stoljeće.
Sjećam se tadašnje žuči većine nas (korporativnih) informatičara o tome kako ćemo postati suvišni, kako će nas sve „outsource-ati“ i kako ćemo s vremenom izumrijeti kao dinosauri.
Naravno da se ništa od tih crnih prognoza i slutnji nije dogodilo, s vremenom nas je trebalo sve više (kako je broj automatiziranih procesa rastao), a pokazalo se da smo čak počeli raditi i „pametnije“ poslove (npr umjesto specijalista za aplikativnu podršku kolege se profiliraju kao interni poslovni konzultanti). Imali smo ipak sreću da smo tražene struke jer se bez IT-a ne može zamisliti bilo kakvo, čak niti najjednostavnije poslovanje.
No, zašto sve ovo pričam? Zato da se namjerno malo prisjetimo kako je bilo nekad (kako bi stariji ljudi rekli „Ah ta dobra stara vremena“). Do danas se puno stvari promijenilo (i to ne nužno na gore). Upogonili smo svu silu rješenja: ERP-ove, CRM-ove, BI-ejeve, a u zadnje vrijeme i mobilne aplikacije, cloud-ove, a poneki i korporativne društvene mreže (a ne socijalne kako ih neki pogrešnim prijevodom s engleskog jezika nazivaju). Da ne pričam o infrastrukturi: serveri, rack-ovi, skladišta podataka, sva sila „posvećenih“ linkova za ovo i ono, zajedno s aktivnim i pasivnim dijelovima mreža, sustavima hlađenja i koječega bitnoga i manje bitnoga…
No, da li nam je svako takvo rješenje uvijek baš bilo najpotrebnije? I još važnije, da li smo ih sve stvarno i obilato koristili? Ajde budimo realni i iskreni, odgovor na oba pitanja je zapravo: „Pa ne baš uvijek“. Kako u životu uvijek sve dođe na svoje, tako je i došlo vrijeme da se budgeti za projekte ne odobravaju samo tako (tj zato što nam „treba“), da se itekako dobro mora dokazati uporabna vrijednost (a bome i vrijednost koju donosi) svakog prijedloga uvođenja nekog rješenja. Sve je manje prostora za improvizacije. Nema više opravdavanja investicija „jer nam to treba“.
No, jedna druga stvar je interesantna. Cijelo to vrijeme gunđali smo sami sebi u bradu da nas management ne razumije, da smo zadnja rupa na svirali, da nas trebaju samo kad je „frka“ i čitav niz ne baš ugodnih situacija za samopouzdanje informatičara i njihovih odjela.
Ali, da li je to zaista bilo tako? Da li su nam drugi bili krivi za pozicioniranje u treći ešalon (tzv odjeli za podršku), ili smo mi to zapravo sami htjeli? Da li se „rupa“ (engl „gap“) između IT odjela i „biznisa“ otvorila sama od sebe ili smo je mi još malo i produbili? Pa, po mojem skromnom mišljenju, kako inače u životu biva, dobrim dijelom smo si sami krivi. IT odjeli su uglavnom još i danas u svojstvu podrške „kad zapne“ (sjećate se kako su nas „tete“ iz računovodstva uvijek hvalile „joj, ovaj mali je tu kad god mi zatreba i ne znam što bi ja bez njega“?).
Nameće se ideja da je potrebna svojevrsna transformacija IT odjela u punokrvnu poslovnu funkciju s pravom glasa (pa čak možda i integracijom s nekim od ostalih odjela), čija „glava“ zaslužuje mjesto za CxO stolom.
Samo ravnopravni odnos svih poslovnih funkcija u poduzeću (bez podjela na primarne i sekundarne) osigurava pravi protok informacija, znanja i vrijednosti. Jer, koliko god se na prvi pogled činilo da postoje funkcije koje donose prihod (a ostale podržavaju), niti bez jedne od njih ne bi bilo poslovanja.
Obično bi svojim kolegama govorio; „Nemojte zaboraviti da je od svih odjela u poduzeću, baš kod nas riznica znanja o svim poslovnim procesima“.
I zato, Always Look at the Bright Side of Life. IT je bio bitan, bitan je, i bit će bitan!
Uz malu ogradu: Kako god se poslovna funkcija koja taj posao obavlja zvala (i tko god ga obavljao).
Be miserable. Or motivate yourself. Whatever has to be done, it’s always your choice.
Wayne Dyer